Бата OFF NАТА
– у IN наставцима на
НА РУБУ ВРЕМЕНА
_tama se oduvek sirila brze od svetlosti; zato je tvorac
njega i stvorio: da bude brana hordama tame, onaj
Плаветнило, младо и прозрачно.
Густи наноси бившег и садашњег прозирали су се испод, сплетени у трепераве петље, кругове и
ритмичке целине различитих интензитета. Тек тамо предалеко светлуцање се
проређивало, усамљено у магличастим просторима заборављених времена. Иза њега
су нестајале светлости и све се сливало у угљено Плаветнило оне прадавне, прве
вечности, једноличне и углачане.
Све што се икада догађало ту је и даље постојало, безвремено,
непроменљиво и баш зато моћно у тој
својој вечитој истости. Буре које су некада мењале и рушиле светове, сви они
дивљи бесови прошлости, сада су били смирени, уједначени и хармонизовани.
Или скоро сви?
Могу ли баш сви догађаји да имају тај, коначни, завршни тон?
Онај који их претвара у вечност?
То није било записано у Њему. Један део Његовог најдубљег
памћења тиме се непрекидно бавио и још ће се бавити, знао је. Он сам поново се
претварао у Чувара Светлости: на самом рубу времена, оном које се непрекидно
одмотавало пред Њим, појавио се нов и необичан набор. Један од оних за које је
веровао да су коначно смештени у бившим времена. Нешто је остало неусклађено,
хармонија је била прекинута и било је, опет, све могуће. Оно што се било када
догодило могло се поново догодити. А
тада се најчешће догађају лоше ствари. Тама се одувек ширила брже од светлости;
зато је Творац Њега и створио: да буде брана хордама Таме, онај који чува
Светлост и шири Плаветнило.
И Он се
истегну низ светлуцаве нити пратећи трагове сенки, разгрћући догађаје бивше и садашње, размичући оно што се
догодило и оно што се могло догодити, да нађе ту дисхармоничну, рушилачку нит,
скривену у времену/простору.
ЧУВАР СВЕТЛОСТИ
_neka vrsta "duhovnosti pamcenja". time bi brojne
price i dogadjaji koji plutaju oko nas dobili jezgro koje ih p
Ivy (*.sprint.ca) - Izabrao si kompleksnu temu
tako da je ne mozes napisati u dahu. Meni se ovako studiozan pristup svidja,
mozda ni to nije losa ideja, da poglavlja budu eseji, slicno kao u 'Savrsenom
zlocinu', zar ne? Cak ne bi trebalo ni da imaju 'prepoznatljivu' povezanost,
vise u nekoj recenici kao nagovestaju u ili stihovima. Ja bih smanjila
deskripcije tako da dinamicni razgovori i razlicita razmisljanja budu osnova
price. Capito?
Mika (*.verat. net) - Problem je u
"personifikaciji" Plavetnila: da ne bude Bog, ni njegov izaslanik,
vec neka vrsta "duhovnosti pamcenja". Time bi brojne price i
dogadjaji koji plutaju oko nas dobili jezgro koje ih priziva.
Ivy (*.sprint.ca) - U Muzeju savremene
umetnosti u Nemackoj ucestvovala sam u performancu "Biti Bog". Izlozen
je providan mikser u kome pliva zlatna ribica i data ti je moc, kao posetiocu i
ucesniku, da ukljucis mikser i od ribice napravis kashu/pire. Moc nad zivotom i
smrcu. Do sada se samo osam posetilaca odvazilo da ubije ribicu. Ima tu necega
ma koliko apsurdno izgledalo. Sve vise u tim tzv. 'nonsense' performansama
nalazim 'sense'.
Margarita
(33.123.*) – Mene to podseca na nekog od ovovremenih, zemaljskog bogova. Oni
koriste samo dve opcije: ostavi kako jeste ili unisti.
Ivy
(*.sprint.ca) – Zasto ne uzmes likove iz proslosti - heroje koji su bili
'svoji':
1. Hercules - heroj koji prvo ubije
pa onda pita zasto (inace ovde u Americi se eksploatise u TV serijama i crtanim
filmovima, zamenio je Supermena, polu covek- polu bog... Seti se kako je
'platio' za svoj greh - morao je da obavi 'narucena ubistva';
2. pa ona prica o Gralu i
3. ljubavna prica o Tristanu i Izoldi iz 12 veka gde pocinje
da se budi 'vecni' covek;
4. zatim Galilej kao pocetak 'smrti Boga' ili kao smrt Boga;
5. onda Don Kihot i dr. Faust (ali Marloov), heroji koji su
hteli da promene stvarnost.
Mika (*.verat.net) - Zanimljivi predlozi
sa samo jednom ali odlucujucom manom – vrlo su daleko od Srbije i Kosova.
Ivy (*.sprint.ca) – Ako pocnes sa
Vizantijom citalac ce se zapitati sta si hteo sa tim da kazes. Vizantinci su
smatrali da je priroda podmitljiva a crkva nepodmitljiva, da olaksanje dolazi
sa nebesa i da je istinito ne ono sto je bilo jednom, vec ono sto je istinito
uvek, pa to vizantijsko 'bozansko plavetnilo' postaje 'bozji hriscanski grad'.
A to je opet idealno drustvo koje ide ka diktaturi i jednoumlju. Utopija!
Mika (*.verat.net) - Vizantija je duhovne
vrednosti drzave i coveka postavila u centar. Vekovima je odrzavala dijalog
izmedju civilizacija, nije ih unistavala ni kada su bile inferiorne.
Margarita (33.123.*) - U carevom predgovoru
"Knjige prefekta" (900. godina) receno je: "... da bi se ljudi sacuvali od toga da navaljuju jedni na druge i
da jaci ne bi udario na slabijeg...". Postojao je i zakon da svako ko
hoce i moze da sagradi palatu koja gleda na neki od javnih spomenika mora da
dokaze(!) da je dovoljno obrazovan (!!) i da zna sta je to sto gleda - zamisli
nekog od bogatasa, novih srpskih pa i americkih, u toj situaciji!!!
Ivy (*.sprint.ca) – Meni je bliza
renesansa. Zasto Davidu i Mona Lizi ne das savremeni oblik, duh i telo? To ne
bi bilo njihovo nipodastavanje vec pokusaj da se ta dva velika simbola ozive u
novom milenijumu.
Mika (*.verat.net) - Vizantijski san je
izgazen nogama pljackasa i transformisan u kulturu nasilja. Takvom preobrazaju
doprineo je i sam Mikelandjelo: njegov cuveni David, pobednik nad Golijatom,
nije pastir u dosluhu sa sferama, vec feminizirani bilder – ratnik: isklesan je
u stavu novog Boga Rata u cije ruke samo treba umetnuti mac i stit. Djokondinom
osmehu, tom velikom tragu duhovnosti Vizantije, docrtani su brkovi...
Prihvatili smo da se najpre mozemo ostvariti kad zaboravimo eticka i estetska
merila. Naucili smo da se dogovorimo sa Zlom.
Stefan (*yubc.net) – Poslednjih dana zivota
Leonardo je svojim "ogledalskim" rukopisom ispisivao jedno te isto pitanje: Kazi mi da li je ikad ista uradjeno? Koga
je to pitao? Ko je to umeo i mogao da procita?
Mika (*.verat.net) – Jedino Cuvar
svetlosti. Samo Plavetnilo.
Margarita (33.123.*) - To je takodje prica o
dvojstvu. Plavetnilo koje nas deli od velikog bezdana je Leonardovo, on je znao
da je tu granica dva sveta. Opredeljenje je na nama, da nijansiramo svetlost i
tamu, zelje i regresiju, da po meri licnog izbora nadjemo spokoj. Ako smo ga
dostojni. Ako ne, ostajemo u tami. Da li je to previse?
Ivy (*.sprint.ca) -- Slusaj sada
Margaritu! Ja se iz petnih zila borim da Mika prestane sa filosofiranjem i
opisima, a ti jos siris te teme!
King
(*.edu.au) - "Svakome je
otvoren put / I putevi i jedan put.
I visoka dusa se penje visokim putem
/ I niska dusa, pipajuci, ide niskim
A izmedju na maglovitoj ravnici /
Ostatak tumara tamo-amo.
Ali
svakome je otvoren /Visoki put i nizak
I svako se odlucuje kojim putem ce
njegova dusa da ide." (John Oxenham)
Margarita (33.123.*) – Po Leonardovoj
definiciji Plavetnilo je Cuvar svetlosti. Ono ima uporiste i u "Savrsenom
zlocinu": u ime svetlosti darovala
nas je tama... Ako nas daruje svetlost, da li se isto dogadja?
Mika (*.verat.net) – Ili:
ko cuva cuvare?
Ivy (*.sprint.ca) -- Da, moze da bude
Cuvar svetlosti, ali to nije ono sto ja uporno pokusavam da ti kazem. Pises
interaktivni roman, tipican za postmodernizam, a raspalio si po metaforama i
opisima, bez dinamike. 'Savrsen zlocin' je upravo imao tu dinamiku zbog ucesnika,
a onda si ti fenomenalno uklopio Bulgakova i Eliota i podigao nase razgovore iz
trivijalnosti dajuci im tezinu.
Mika
(*.verat.net) – Smestio sam ih u pravi kontekst i znacenja su se iskazala. A
koji je kontekst ovde? Pohvala Plavetnilu i pretnja tame je konkretizovana jos
u vizantijskim ikonama: vizantijsko-plavo sa crnom bojom duz ivica.
Ivy (*.sprint.ca) – Ne znam zasto hoces
da ti knjiga bude toliko obojena politicki i nacionalno pa ne prihvatas
'internacionalne' junake i heroje? Knjige se pisu i za neku Mary i Eric-a, ne
samo za Slavicu i Zorana.
Mika (*.verat.net) – Problem je u
navlacenju maski, u zameni vrednosti i njihovoj karnevalizaciji.
"Istina" teksta nije toliko u junacima i zbivanjima koliko u svesti o
njima, nije u autoru vec u tekstu i citaocu koji otvara, suzava ili siri
njegove kodove. Idealan tekst je Re-Aktiv Tekst – onaj koji svlaci te maske i
stvara vissak znacenja.
НАШИ И ЊИХОВИ
_ to nije ok, pomislio je,
ma, nije posteno, i rat oduvek ima svoj fer-plej i etiku, tako nesto ne moze da
se..._
Чим је извиђачко-борбена ескадрила "Орао"
јавила да
нека дугачка, непозната сенка пресеца облаке, у
ваздухопловној бази оглашена је узбуна: палиле су се црвене светиљке,
активирали аларми, звонили телефони, људи се сударали по ходницима трчећи ка
својим местима. Радари су били празни, али су зато сателитски снимци потврдили
да на небу нечег има: постојана сенка, плавичаста и издужена, пружала се кроз
простор, права као xиновско копље.
Снимци и први прорачуни су показали да долази негде са
северо-запада и у широком луку, са врха неба, спушта се у правцу Балкана, муњевито
освајајући простор пред собом. Још који секунд, знао је, и ево га овде негде, у
близини. Командант базе одахну: значи, то је! Опет нешто ново из програма
"ХАРФЕ"! Као оне велике ватрене лопте, севања дуж
читаве половине неба и неуверљиве муње које су се одбијале од земље и, измешане
са рафалним пипцима српске ПВО, враћале на небо. Имитација природних сила
изазивала је чудне и застрашујуће кич-непогоде: ноћне кише су биле нагле и
преобилне, зрна града величине јајета и песнице, муње као исцртане у некој
дилетантској сценографској радионици. А сада ћемо имати " ХАРФУ" и
дању, помислио је; надајмо се да ће то
импресивно небеско копље бити природније и уверљивије у својим дејствима.
И он упути рутинско питање - поруку Главном штабу тражећи
хитно обавештење о даљем поступању при деловању најновијег програма
"ХАРФЕ". Могли су баш и да ме обавесте, помислио је. Чак су то и
морали... Али ти канцеларијски стратези и бирократизовани генерали у Пентагону
- баш као и њихов, и наш газда - мисле
да све знају, сме смеју и да су они ти који све чине сами, да се све решава њиховим
великим потезима а нама остаје само да се упутимо у том победоносном правцу и
покупимо чауре...
Одговор је дошао такорећи одмах - неко је већ поставио слично
питање, неко много бржи од њега и "главни" су сада уредно, хитно и
под " топ-топ сецрет" извештавали да то зрачење није резултат
активности "ХАРФЕ" и да о
свему што се догађа, баш о свему, ма
како то неважно и успутно изгледало, извештавају одмах, исцрпно и, наравно,
двоструко шифровано...
То је управо било оно што га је излуђивало, ти бирократски
дрипци и њихов самоуверен и немогућ речник: ако желе обавештење одмах оно не
може бити исцрпно, а поготову не двоструко шифровано јер за те активности...
А тада је сама суштина одговора допрла до његове свести: то
није наше!
Па то је онда... - помислио је. Нека нова српска опсена? Откуд њима...
Нова, застрашујућа
помисао тада је прострујала читавим његовим телом: а ако је то... Да се то није успавани руски медвед пробудио
из деценијског сна и, незграпан као и увек, олако лансирао неко своје
најновије, свемирско, тајно оружје? Упућено баш
овде, на Балкан, да једним потезом надокнади све њихове досадашње
политичке, дипломатске, државне, војне и ко зна какве све пропусте?
У узбуђењу од кога је изгубио дах није ни приметио да је
прогутао жвакаћу гуму и да његове вилице по навици, методично, настављају да мељу
у празно. Сигурност коју је до сада осећао у вођењу операција, оно савршено
уклапање свих елемената као на добро програмираној штапској вежби, истопила се
у трену.
Ако могу тим копљем да домаше Балкан и Косово, помислио је, домашиће и аеродроме,
складишта, а пре свега - командне центре. Можда је неки други зрак, невидљив за
радаре, већ усмерен и овде?
И он неповерљиво погледа екране испред себе и збуњено особље
које ужурбано тражи податке и врши провере спроводећи прописане поступке у
случају узбуне. Све је изгледало нормално. Осим оног плавичастог светла, тамо
на крају сале, никад га до сада није приметио, а тако је интензивно и необично,
можда су ти ђавољи Руси већ успели да нађу и њега и сада ће се догодити нешто
што се никада није догодило, нешто од чега нема баш никакве одбране...
Та чињеница да је одједном потпуно беспомоћан, толико да није
стигао ни да се уплаши и да сви ти сателити, авакси, радари, авиони, ракете и
обезбеђења свих врста не могу да га заштите пред једним зраком диригованим из далеке и непријатељске Москве, или негде из леденог
Сибира, његово разочарање претвори у бес човека који је одједном, без претходне
опомене, баш све изгубио.
То није ОК, помислио је, ма, није поштено, и рат одувек има
свој фер-плеј и етику, тако нешто не може да се догоди на самом крају
двадесетог века. Чак и сам Господ претходно упућује опомену, неки јасан знак за
праве и криве, да их опомене на оно што ће се десити. А не овако, одједном...
У њему се осећај немоћи претварао у жељу за осветом. Седео
је, поплавео у лицу од унутрашњег узбуђења, обасјан одсјајима хладних светлости бројних екрана који су
уједначено пулсирали у ритму оног, тамо, непознатог, напољу.
Сва
осматрања, подаци и закључци сводили су се на исто - то што управо облећу
"орлови" није само енергетски сноп, то је нека чвршћа структура,
непозната и туђа, и он, не чекајући
никакав Пентагон и њихово исцрпно и двоструко шифровано одобрење, нареди:
- Па,
момци, то плаво и необично, то што
видите, то није наше! Ето нам новог циља...
"Орлови"," један", "два", " три" и
"четири", са по две ракете, удри!
Тако, да се зна. Не ратују ти уображени дупелисци и налицкани
первертити из разноразних овалних кабинета, већ он и ови момци у летећим
"орловима", тамо, међу облацима.
Тада је кроз његову свест севнуло оно на шта у први мах није
обратио пажњу јер је веровао да је то што долази из висина нешто домаће и пријатељско, строго контролисано из
неког центра сличног овоме којим он командује. Онда је било чак и пожељно да се "то"
одликује свиме што је изненађујуће, снажно и моћно. Али сада, када зна да је
тај зрак/енергија/структура, очигледно велике моћи чим пролази толике просторе,
непознатог порекла...
Екрани су равнодушно трептали преносећи слику
"орлова" који један за другим, увежбано и елегантно, као на војној
вежби, почињу да пониру да би извршили добијено наређење и он пожеле да га
повуче. Било је касно и он горко помисли да је,
ево, пред њим, управо сада, тренутак у коме ће се показати колико су ти
наши дични и моћни "орлови"
дорасли том једином, непознатом, плавичастом "Орлу"који се тако лако,
брзо и незаустављиво спустио из најдубљег плаветнила, одгоре, са самог...
И он, прво у себи, па потом полугласно као да се обраћа
екранима, опроба носивост те речи:
- Долази чак са врха неба.
Звучало је претећи и страшно. Готово пророчки.
ВИЗАНТИЈСКО ПЛАВО
_kroz vekove? koji se veo zaborava sklopio nad tom bojom:
istorijski, politicki, materijalisticki, civilizacijski...
Mika (*.verat.net) – Zasto plava? U
tradicionalnoj simbolici to je boja Velikog bezdana i Nebeske carice, istine i
postojanosti, smirenja i kontemplacije. Srednjovekovna teologija kaze: Plava nije samo boja vec misterija, a
Raul Difi mnogo kasnije to potvrdjuje: Tamnoplava
boja ima neprevazidjen culni kvalitet. Priroda je, dragi moj gospodine, samo
jedna hipoteza.
Veliki Leonardo Da Vinci u njoj otkriva dramatiku vecne
borbe: Plava boja je sastavljena od
svetlosti i tame, kao sto je plavetnilo vazduha sastavljeno od savrseno crne i
savrseno bele boje... Plavetnilo
vazduha nastaje od debljine sloja osvetljenog vazduha koji se nalazi izmedju
gornjih tmina i zemlje ... i imace utoliko lepsu plavu boju ukoliko iza njega
bude veca tmina.
Margarita (33.123.*) – Dovoljno za pricu.
Ivy
(*.sprint.ca) – Plava boja u meni izaziva i pozitivne i negativne
asocijacije. Ona je i strah i nesigurnost, ali i simbol zivota i radjanja. U
kabuki pozoristu glumci sa plavim maskama predstavljaju zle karaktere. Na
engleskom, blue znaci plavo, ali i tuzan. Tako da ta tvoja plava nosi u sebi i
bele i crne.
Mika (*.verat. net) – Trazim nesto nalik
na metaforu koja odslikava nase stanje. Jesu li to "sve boje plavog"
ili Orao i "orlovi" pod vodjstvom majora Dz. P. koji su se, izgleda,
takodje susreli sa nekim "Orlom"? Ako vec izbegavate razgovore o
pilotu (neki slican njemu upravo leti dok ovo citate), hajdemo onda o
Plavetnilu.
In Living Color
(206.191.*) – Zivot je spektar boja.
Crna i Bela kao neutralne boje mogu da budu osnova zapocete price jer nose
najdramaticnije simbole. One oznacavaju pocetak i kraj i dodaju se svim ostalim
bojama.
Margarita (33.123.*) – Plavo je snena i
dubinska boja sa mnogo nijansi, ukljucujuci i onu zaboravljenu, vizantijsko-plavu.
Mladi dvoglavi orao bio je simbol Vizantije na Istoku i Zapadu, njen carski
imidz; odatle je i dospeo na grb Nemanjica. On je Znak, Izaslanik, veza izmedju
Zemlje i Neba, tvrdi dokaz da je kontakt moguc i da postoji. Vizantijsko plavo
je likovni izraz te veze, oslobadjanje energije i objava duhovnosti.
Ivy (*.sprint.ca) – Postoji li
vizantijsko-plavo?
Mika (*.verat.net) – Danas se pominju
pariska i parisska plava, pruska, berlinska, cak i venecijanska. Sacuvao se i
naziv 'kardinal-crvena', a za vizantijsko-plavu se ne zna ni kako je izgledala!
Mislim da sam je video na "Postanju" u Decanima – plava, gustog
nanosa. Boja dubokog mora u podne, kada je Sunce na vrhu neba.
Tetka Hulia (210.74.*) – To je ona predivna plava
boja sa ikona. Tako su je zvali nasi roditelji, a sada je to, valjda,
kobalt-plava. Za nijanse plave ima najvise naziva, setite se samo
'serpa-plave', he, he... Pa 'francuska, flora, paunska, marinska,
tirkizna-plava'... Zatim 'karington-plava'...
Ivy (*.sprint.ca) – Zvali smo je i
dinastijska plava, po seriji Dinastija i Lindinim plavim, svilenim kosuljicama.
Mika (*.verat.net) – Vizantijsko-plava je
velika tema, moze li se opis boje pomeriti od 'serpe' i 'kosuljica'? Kako je
ona izgledala? Pre pet i vise vekova boje mora i neba su bile ciste, prave
plave boje, bez primesa koje su do danas dobile. To je boja juga, ona se ni
tada nije mogla videti pod nebom srednje i severne Evrope; tamo su i danas boje
drugacije.
Tetka Hulia (210.74.*) – Na freskama je mnogo
koriscena 'nebesko-plava' ili 'svetlo-plava' dok je na ikonama i mozaicima ona
malo jaca plava. Dok sam se bavila restauracijom, tu 'jacu plavu' zvali smo
'vizantijsko-plava', i oni iz starije generacije isto ce ti reci. Boja
cistog mora i neba? Zvuci zanimljivo i logicno, pa mozda si i u pravu.
Stefan (*.yubc.net) – U sadasnjim
recepturama boja nema vizantijsko-plave. Najbliza njoj je ultramarin plava koja
se dobija iz ukrasnog kamena Lapis Lazuri, minerala zagasito plave boje a moze
da bude i bledoplavkast i modar. Cuvena nalazista "skupocenog
lazurita" su u Avganistanu i Pribajkalu. Zapisano je da moze da bude deset dana u vatri i da ne
izgubi svoju boju.
Cesa (204.239.*) – U filmu “Red violin”
pominje se vizantijsko plavo. Italijanski graditelj violina je uspeo da napravi
"savrsenu" violinu tek kad je upotrebio krv svoje zene kao boju,
otuda crvena violina. Referenca na vizantijsko plavo je da plava boja za
slikanje fresaka nije "radila" dok u nju nije dodata krv zene.
In Living Color
(206.191.*) – Kada kazem "vizantijsko", mislim na mozaik i
vizantijske majstore. Taj velicanstveni impakt koji je imao mozaik na
posmatrace rezultat je koriscenja zlatne, srebrne boje i sedefa, oni su i
odgovarali pompeznoj imperiji.
Tetka Hulia
(210.74.*) – Plave boje na zidnim slikama ili ikonama dobile su patinu koja im
menja prvobitan izgled, i to ne treba zanemariti. Originalne, cesto su bile
vrlo ciste i 'drecave' (secate se kako su svi bili razocarani kada su Japanci
restaurirali neke Mikelandjelove radove). Takodje, vrlo cesto se koristi princip
‘tamno na svetlo', pa se ispod plave prvo stavi sloj neke druge boje koja zatim
'prosijava'. Sve te 'magicne boje' starih majstora rezultat su tog slojevitog
nacina slikanja.
Mika (*.verat.net) – Jos jedno pitanje i
necu vise o plavoj. Koja je to boja uzdize da ona "prosija" kao
vizant-plava? Bela? Srebrna? Mozda narandzasta?
In Living Color
(206.191.*) – Mozaik treba posmatrati iz daljine, priblizis li mu se, carolija
i ta "prozracnost" bozanska nestaje, ostaju kockice. Da bi se taj
utisak bozanskog jos vise istakao, mnoge ikone su bile zavrsavane crnom bojom
koja je stvarala provizorni ram i naglasavala zlatnu, srebrnu, plavu, crvenu i
sedefastu... Podloga mora da bude sedef; samo sedef pomesan sa osnovnom bojom
daje taj prozirno cist (skoro devicanski), "nebesko - bozanski"
impakt na posmatraca.
Margarita
(33.123.*) – Ona nastaje u oku posmatraca iz sklada plavog azura i zlatnih
listica. U jednoj diskusiji o vizantijskim ikonama izreceno je zanimljivo
poredjenje: Hickokov "Prozor na
dvoriste" je pogled s druge strane ikone. Saglasno tome,
vizantijsko-plava je boja sa druge strane spektra, ona koja smanjuje raskorak
izmedju sveta i smisla. To je boja Mileseva, Sopocana, Decana, Zicce, Manasije,
Kalenica...
Mika
(*.verat.net) – Tu smo, u samom sredistu teme: vizant-plavo u koje se slivaju
"sve boje plavog" sa obe strane spektra. Ostale
"prosijavaju" ispod: slojevi dogadjaja i sudbina, fragmenti
zaboravljene istorije, oni koji nisu izmanipulisani pa su blizi individualnoj
istini
Margarita (33.123.*) - Vizantijsko plavo se
vise i ne pominje. Da li je odgovor u vizantijskoj estetici koja trazi 'mogucnosti posredovanja izmedju coveka i
boga' i 'uzvodjenje coveka prema
duhovnoj sustini' ?
Ivy
(*.sprint.ca) – Ovog puta ste decidirani: trazite tragove jedne kulture,
istorije kroz 'vizantijsko plavo', ali ono sto prosijava. Mislim da je to
pogresan pristup, jer ono sto prosijava je vidljivo, treba ga traziti u
naslagama.
Mika (*.verat.net) – Treba ga traziti u
nevidljivom. Sta je to oznacavala da je morala da ode u zaborav tokom jedne
civilizacije koja mnogo sto-sta drugo pamti, sortira i prati kroz vekove? Koji
se veo zaborava sklopio nad tom bojom: istorijski, politicki, materijalisticki,
civilizacijski...?
Наставиће се…
Миливој Анђелковић
Нема коментара:
Постави коментар